Nikšić kroz istoriju: Parna pivara “Trebjesa”
Pored pivare „Onogošt“ koja je počela sa radom 1896. Godine, a čiji je osnivač bio Vuko Krivokapić, u Nikšiću je 1908. godine osnovano Industrijsko akcionarsko udruženje sa ciljem da osnuje novu modernu pivaru.
Osnovni razlog za osnivanje druge pivare bio je taj zato što je pivara „Onogošt“ zaostajala kada je u pitanju proces proizvodnje što se direktno odražavalo i na sami kvalitet piva kao i na nemogućnost isporuke dovoljnih količina piva za tržište. Taj problem je uvidjela grupa nikšićkih privrednika, mahom trgovaca koji su pokušali da postanu dioničari u pivari “Onogošt” i da na taj način podstaknu neophodne promjene u procesu proizvodnje.
No, kako Vuko Krivokapić nije htio da ih prihvati i kako su bili bliski ugašenoj narodnoj stranci oni su se odlučili da osnuju ovo udruženje. Može se reći da je ovo bio zaista hrabar poduhvat za ono vrijeme ako se ima u vidu činjenica da je Nikšić tada imao manje od 3000 stanovnika a da su u njemu trebale istovremeno da rade dvije pivare. Tako su nikšićki trgovci 19. avgusta 1908. godine, na osnivačkom sastanku usvojili Pravila udruženja (77 članova) koja su potpisali: Šćepo Kustudić, Pero Jovović, Vidoje Žutkić, Peko Vukićević i Jevto Drašković.
Udruženju su dali ime „Industrijsko akcionarsko udruženje“ a u drugom članu definisnao je da je osnovni cilj udruženja osnivanje i podizanje raznih industrijskih preduzeća, a sve sa ciljem kako bi unaprijedili industriju u Crnoj Gori. Istim ovim članom stavili su kao sebi prioritet da prvo osnuju fabriku za proizvodnju bire (piva) a da će pivara nositi ime Industrijsko akcionarsko udruženje „Pivara Trebjesa“. Udruženje je osnovano sa kapitalom od 500.000 perpera a kapital se dijelio na Kola. Prvo kolo od 200.000 perpera pušteno je na upis odmah i podijeljeno je 2000 akcija po 100 perpera.
Pravilima udruženja pored ostalog utvrđeno je da su osnovni organi udruženja: glavna skupština, upravni odbor i nadzorni odbor, a isto tako precizirane su i njihove nadležnosti, zatim bilans i podjela dobiti, upotreba viška prihoda, državni nadzor i druge odredbe. Ova pravila su preko oblasne uprave 4. oktobra upućene na odobrenje Ministarstvu unutrašnjih djela i čekalo se skoro godinu dana kada je početkom septembra 1909. godine dobijena saglasnost za upis prvog kola akcija.
Skupština je održana 15. novembra i na njoj je izabran upravni i nadzorni odbor. Osnivanje ovog udruženja i pripreme za osnivanje druge pivare u Nikšiću podstakli su sa druge strane pivaru „Onogošt“ da se modernizuje pa su tako 1909. godine nabavljene nove mašine. Vuko Krivokapić se teško mirio sa osnivanjem druge pivare pa je tako u februaru mjesecu 1910. godine pisao predsjedniku vlade Lazaru Tomanoviću da se zauzme da uništi Pravilnik nikšićkog industrijskog udruženja.
Tokom 1910. godine Industrijsko akcionarsko udruženje prikupilo je finansijska sredstva i otpočelo sa izgradnjom dvospratne zgrade za pivaru pored rijeke Bistrice po planu Jakova Pinta iz Pešte, koja je imala tri odjeljenja podzemnih prostorija za sazrijevanje i stajanje piva kao i jedan magacin.
„Glas Crnogorca“ te godine po prvi put piše o radu ovog udruženja u kojem kaže da je udruženje prikupilo neophodna novčana sredstva za osnivanje pivare, a sve sa ciljem kako bi se inostrano pivo istisnulo sa tržišta Crne Gore.
„Kako sredstva prikupljena od upisa prvog kola akcija i zajmovi novčanih zavoda nisu bili dovoljni da pokriju visoko premašene investicione troškove i drugi finansijski izvori iscrpljeni, akcionari Industrijskog akcionarskog udruženja odlučili su da povećaju osnovni kapital putem upisa drugog kola akcija (2000 akcija po 100 perpera). Na skupštini koja je održana 3. jula 1911. godine, na kojoj je prihvaćena ova odluka izabrana je nova uprava na čelu sa predsjednikom Matom Katurićem. Za samu izgradnju pivare, njeno unutrašnje uređenje, mašine i drugo utrošeno je 424.182 perpera. Kako je jedan od osnovnih uslova za dobro pivo bio i kvalitet vode uprava je austrijskim stručnjacima dala na ispitivanje vodu iz raznih mjesta a kao najbolja odabrana je voda iz novog velikog bunara kod same pivare.
Proizvodnja u pivari „Trebjesa“ startovala je u oktobru 1911. godine kada je tržištu isporučeno 1500 hektolitara piva. Prve godine rada pivare pratile su slične poteškoće sa kojima se godinama borila prva crnogorska pivara „Onogošt“, a i sama cijena piva nije bila konkurentna stranom pivu. Međutim i pored tih teškoća pivara „Trebjesa“ je u kratkom razdoblju postigla zapažene rezultate i u naredne tri godine završila sa pozitivnim finansijskim bilansom (1912. godine – 18.716,58 perpera, 1913. godine – 19.171,48 perpera, 1914.godine 39.510,25 perpera).
Sa startovanjem procesa proizvodnje u pivari ”Trebjesa” došlo je do konkurentske borbe sa pivarom ”Onogošt” koja je vrlo brzo prešla u političku, jer su pivaru ”Onogošt” držale pristalice knjaza Nikole, a ”Trebjesu” pristalice Narodne stranke. Konkurencija je stalno zaoštravana. Tako je prodaja piva pivare ”Trebjesa” iznosila u Cetinju samo 35% ukupne prodaje domaćeg piva u Crnoj Gori, dok je u drugim gradovima iznosila, kao na primjer u Rijeci Crnojevića, Kolašinu i Virpazaru, čak 100%. Sa ekonomske strane posmatrano, pivara ”Trebjesa” bila je u prednosti jer je imala savremeniju opremu, veći kapacitet proizvodnje i bolja prevozna sredstva, što je u konkurenciji sa pivarom ”Onogošt” bilo presudno da ova potisne i ovlada crnogorskim tržištem. Sve je to imalo za posledicu da upravni odbor pivare „Onogošt“ predloži akcionarima da presele proizvodnju piva u Podgoricu sa osnovnim obrazloženjem da bi se tako približili većim potrošačkim centrima i znatno smanjili transportni troškovi.
Nakon burne rasprave u kojoj su glavnu riječ vodili podgorički i cetinjski akcionari, na vanrednoj skupštini, održanoj 5. decembra 1913. godine donijeta je odluka da se proizvodnja izmjesti u Podgorici gdje bi bila podignuta nova zgrada. Projekat za novu zgradu bio je spreman u prvim mjesecima 1914. godine a u maju mjesecu objavljena je i licitacija za njenu izgradnju. Početak radova na projektovanoj zgradi i rad nikšićkih pivara presjekao je Prvi svjetski rat. U ratu, crnogorska pivara „Onogošt“ stradala je u požaru, a pivaru „Trebjesa“ zaposjeo je austrougarski garnizon koji je njene podrume pretvorio u zatvor.
Nakon Prvog svjetskog rata nastojalo se da se obnovi rad pivare „Trebjesa“ ali je to sve ostalo na pokušajima sve dok se sredinom dvadesetih godina XX vijeka nisu stvorile povoljnije okolnosti za njenu obnovu jer su neki od krupnih akcionara pivare, mahom trgovci, u relativno kratkom vremenu, ojačali svoj materijalni položaj, stekli snažne društvene pozicije i uticaj na dobavljače. Zahvaljujući tome, 1928. godine uprava Zetske oblasti odobrila je iz reparacionog fonda kredit za obnovu pivarskih objekata i nabavku postrojenja. Obnova pivare otpočela je 1929. godine u vrijeme krize koja je „drmala“ svjetsku privredu. Njemačka firma „Barkhauzen“ isporučila je mašine koje su montirane od aprila 1930. godine do februara 1931. godine, kada je otpočela probna proizvodnja piva.
List „Politika“ u broju od 08.03.1931. godine na strani 13 donosi tekst o obnovi rada pivare „Trebjesa“ u kojem se kaže: „Prva industrijska preduzeća u Crnoj Gori su pored izvjesnog broja malih strugara bile pivare. Godine 1907. u Nikšiću je osnovana pivara „Onogošt“ a 1910. godine pivara „Trebjesa“. Pojava ove industrije razumljiva je s obzirom na veliki rentabilitet koji je obećavala i odsustvo veće konkurncije. Za vrijeme poslednjeg rata obje pivare u Nikšiću su sasvim upropašćene. „Onogošt“ nije dalje ni obnavljana, a „Trebjesa“ je posle modernog preuređenja iz osnova proradila u februaru ove godine. Obnova ove pivare koštala je 12 miliona dinara i znači nesumnjivo jedan dobitak za Crnu Goru. Prije svjetskog rata „Trebjesa“ je svoje pivo trošila ne samo u Crnoj Gori nego i po čitavoj Albaniji. Danas je ona pored moderne uljare u Baru jedno od najvažnijih industrijskih preduzeća u Crnoj Gori.“
“Politika” opet piše i na strani 8 donosi tekst o osvećenju pivare „Trebjesa“ u kojem se kaže: „Juče je u Nikšiću na svečan način osvećena pivara „Trebjesa“, o čijoj je obnovi „Politika“ nedavno već pisala. Osnovana je 1910. godine, pivara je za vrijeme rata potpuno upropašćena i tek prije nekoliko nedelja, zahvaljujući velikim naporima obnovljena. Svečanosti su pored mnogobrojnog građanstva prisustvovali predstavnici vlasti i svih privrednih korporacija u Zetskoj banovini. Zastupnik bana je bio g. Popović, savjetnik, a komandanta divizije pukovnik g. Stanković. Osvećenje je izvršio mitropolit g. Dožić. Goste je zatim pozdravio predsjednik upravnog odbora g. Sočica, a posle njega su još govorili mnogi predstavnici pojedinih udruženja koji su redom odali priznanje privrednoj inicijativi Nikšića.“
Već od samog starta obnavljanja proizvodnje sam plasman nikšićkog piva pratilo je niz teškoća kao posledica privredne depresije a isto tako pivaru su opterećivale visoke državne i opštinske dažbine, zatim visoke cijene i otežan transport sirovina, slabe saobraćajne veze i konkurencija. Nagrada za uloženi trud stigla je 1932. godine kada je na međunarodnoj izložbi u Parizu, nikšićko pivo odlikovano Zlatnom medaljom za kvalitet što je predstavljao veliki uspjeh.
Sve do 1937. godine teškoće koje su opterećivale rade pivare su ostale manje više iste pa je to navelo upravu da izlaz traži u povećanju kapaciteta što je rezultiralo povećanom prodajom piva ali u susret Drugom svjetskom ratu opet dolazi do pada prodaje, u prvom redu kao posledica smanjenja broja turista koji su posjećivali naše primorje. U Drugom svjetskom ratu uništen je i opljačkan veliki dio postrojenja i imovine pivare a u tom pogledu prednjačili su Njemci, koji su prije povlačenja sve važnije djelove i aparate, transportna sredstva i sav tehnički pribor povukli. U trenutku povlačenja, ono što nijesu mogli ponijeti demolirali su, a pivaru zapalili.
Početkom marta 1946. godine počela je obnova pivare „Trebjesa“, kada su radnici donijeli svoj alat, pronašli i izvukli iz podruma skrivene djelove mašina i kaiševe, mnoge opljačkane, ili polomljene djelove zamijenili novim, izrađenim oskudnim alatom pa je tako već u junu iste godine ponovo pokrenut proces proizvodnje.
Većinski vlasnik Pivare „Trebjesa“ 1997. postaje belgijska kompanija Interbrew koja je izrasla u najvećeg svjetskog pivara. Narednih 12 godina obilježile su modernizacija proizvodnje, kontinuirano investiranje, širenje tržišta, jačanje socijalnog dijaloga, kao i aktivnosti na očuvanju životne sredine. Krajem 2009. godine većinski vlasnik Pivare „Trebjesa“, postaje CVC Capital Partners, otkupivši 74,66% ukupnog akcijskog kapitala, pa je danas „Trebjesa“ dio Starbev grupe, koju čini jedanaest pivara iz Centralne i Istocne Evrope.
